Simptomi poremećenog rada štitnjače:

  • Prekomjerno se znojite?
  • Teško podnosite vrućinu?
  • Imate ubrzanu probavu?
  • Nervozni ste i “živčani”?
  • Ubrzano Vam radi srce?
  • Gubite na težini (bez dijete)?
  • Stalno ste umorni i iscrpljeni?
  • Smanjena Vam je koncetracija?
  • Imate problema s gutanjem?

Obavite pregled i ultrazvuk štitnjače u Poliklinici Mešter.

ŠTITNJAČA -ANATOMIJA ŠTITNE ŽLIJEZDE

Štitna žlijezda ili štitnjača je endokrina žlijezda i ubraja se među najprokrvljenije organe ljudskog tijela.

Endokrine žlijezde (grč. endeon – unutra, krinein – izlučivati), ili žlijezde s unutarnjim izlučivanjem, sintetiziraju u svojim specifičnim stanicama hormone.  Endokrine žlijezde nemaju odvodnih kanala, kao egzokrine žlijezde, pa svoje izlučevine (hormone) predaju neposredno u žilni sustav, u krvne kapilare, s kojima su najuže povezane, u limfne kapilare ili u cerebrospinalnu tekućinu.

Štitna žlijezda smještena je ispred dušnika u prednjem dijelu vrata.

Volumen štitnjače: 15 – 30 cm3

Masa normalne štitnjače: 12- 20 g

Sastav štitnjače: žlijezdano tkivo i vezivna osnova.

Štitna žlijezda luči hormone tiroksin (T4), trijodtironin (T3) i kalcitonin, dok doštitne žlijezde luče paratireoidni hormon (PTH) koji održava normalnu koncetraciju kalcija u krvi.

ŠTITNJAČA – FIZIOLOGIJA ŠTITNE ŽLIJEZDE

Hormoni tiroksin (T4) i trijodtironin (T3) sintetiziraju se i izlučuju iz štitnjače pod djelovanjem tireotropnog hormona (TSH, tireopropin, eng. thyroid stimulating hormone).

Hormoni štitne žlijezde se u cirkulaciji nalaze u slobodnom obliku, kao FT3 i FT4 (eng. free – slobodan), ili vezani na transportne proteine, a veći dio se veže za poseban protein, tiroksin vezivni globulin (TBG, eng. thyroxine binding globuline). Koncentracije TBG-a u krvi se povećavaju tijekom trudnoće ili uzimanja kontraceptiva (estrogeni).

Inače manje od 1 posto hormona štitnjače ostaje u plazmi slobodno kao FT3 i FT4, te samo taj dio hormona prolazi staničnu membranu perifernih tkiva i fiziološki je aktivan.

struktura3

 

Funkcija štitne žlijezde regulirana je na razini hipotalamus – hipofiza – štitna žlijezda tako što hipotalamus lučenjem  tireoliberina (TRH, eng. thyrotropin releasing hormone) potiče prednji režanj hipofize na stvaranje i otpuštanje TSH, koji potom potiče stvaranje hormona štitne žlijezde koji negativnom povratnom spregom koče oslobađanje TSH, dok na lučenje TRH ne djeluju izravno, već smanjuju osjetljivost odgovarajućih stanica hipofize na TRH. Od ukupne količine hormona štitnjače, 90% čini tiroksin (T4), 10% trijodtironin (T3), a manje od 1% čini reverzni trijodtironin (rT3). Stanje normalnog lučenje hormona štitnjače naziva se eutireoza.

kontrola2

Osnovne su funkcije hormona štitne žlijezde regulacija oksidacije u stanicama, odnosno stimulacija oksidacijskih procesa pri kojima nastaje toplina, stimulacija sinteze proteina, stimulacija rasta i diferenciranja te ubrzanje metabolizma ugljikohidrata, masti i vitamina.

Primjerena razina hormona štitnjače omogućava normalan osjećajni život te uredne reproduktivne funkcije žene i muškarca, kao i održavanje normalne trudnoće.

Uz ta dva hormona štitna žlijezda izlučuje i kalcitonin, hormon koji sudjeluje u regulaciji koncentracije kalcijevih iona u tjelesnim tekućinama. Inače učinci kalcitonina na metabolizam kosti su znatno slabiji od učinka PTH ili vitamina D.

BOLESTI ŠTITNJAČE – GUŠA

Eutireoidna guša (netoksična difuzna ili netoksična nodozna guša) je najčešći uzrok povećanja štitne žlijezde. Češće se otkriva u pubertetu, u trudnoći ili u vrijeme menopauze. Brojni drugi uzroci su intrinzični defekti stvaranja hormona štitnjače, a u nerazvijenim zemljama s manjkom joda ingestija hrane s antitireoidnim tvarima koje inhibiraju sintezu hormona štitnjače. Mnogi lijekovi također mogu smanjiti sintezu hormona štitne žlijezde.

Kod eutireoidne guše je karakteristično povećanje štitne žlijezde bez kliničkih i laboratorijskih znakova poremećene funkcije štitne žlijezde (osim kod endemske guše koja nastaje zbog pomanjkanja joda).

U ranijem stadiju dijagnoza se postavlja nalazom mekane simetrične glatke guše, dok kasnije može doći do razvoja multiplih čvorova i cista.

U endemskoj guši TSH u serumu može biti blago povišen, T4 u serumu je nisko-normalan, dok je T3 normalan ili blago povišen.

U područjima s nedostatnim unosom joda, jodiranje soli, oralna ili intramuskularna primjena jodiranog ulja jednom godišnje, te jodiranje vode, ljetine ili krme uklanja gušu uzrokovanu manjkom joda. Lijekove i hranu koji mogu uzrokovati nastanak guše treba izbjegavati.

Supresija hipotalamo-hipofizne osovine hormonima štitnjače sprječit će TSH stimulaciju koja ima glavnu ulogu u stvaranju guše.

Za mlađe osobe korisne su pune TSH supresive doze L-tiroksina, dok je L-tiroksin kontraindiciran u starijih osoba s netoksičnom nodularnom gušom.

Velike guše je ponekad potrebno liječiti kirurški kako bi se sprječile smetnje disanja i gutanja.

BOLESTI ŠTITNJAČE – Tireotoksična oluja

Tireotoksična oluja, koja je rijetka u djece, posljedica je neliječene ili nedovoljno liječene hipertireoze, a mogu je izazvati:

  • infekcija;
  • trauma;
  • kirurški zahvat;
  • embolija;
  • acidoza;
  • toksemija trudnoće i porod.

Tireotoksična oluju karakterizira nagli početak nekoliko floridnih simptoma hipertireoze. Bolesnici imaju temperaturu, izraženu slabost i mišićno propadanje, ekstremno su nemirni, imaju nagle promjene raspoloženja, zbunjeni su, psihotični ili čak u komi, imaju hepatomegaliju i umjerenu žuticu. Mogu biti u kardiovaskularnom kolapsu i šoku.

Tireotoksična oluja je po život opasno hitno stanje koje zahtjeva brzo i specifično liječenje.

U liječenju tireotoksične oluje primjenjuju se:

  • jod;
  • propiltiouracil;
  • propranolol;
  • otopina iv. glukoze;
  • liječenje dehidracije i poremećaja elektrolita;
  • vlažni pokrivači za hlađenje kod hipertermije;
  • digitalis ako je nužan;
  • liječenje osnovne bolesti npr. infekcije;
  • kortikosteroidi.

Konačno liječenje nakon izlječene krize sastoji se od ablacije štitne žlijezde radiojodom ili kirurškog zahvata.

BOLESTI ŠTITNJAČE – Hipotireoza

Hipotireozu karakterizira klinička slika manjka hormona štitnjače. Najčešći uzrok je bolest štitnjače (primarna), rijetko hipofize i hipotalamusa (sekundarna). Autoimuna bolest dominira. Od svih hipotireoza 95% čine primarne, a od njih 90% su autoimune.

Hipotireoza ovisno o stupnju težine može izazvati različit invaliditet, a u krajnjem slučaju miksedemsku komu i smrt. Neprepoznata i neliječena u novorođenčeta izaziva kretenizam. Češća je kod žena, a njena učestalost se povećava s dobi.

Primarna hipotireoza često se javlja kao posljedica Hashimotova tireoiditisa i udružena je s tvrdom gušom ili u kasnijem tijeku bolesti sa skvrčenom fibroznom štitnom žlijezdom. Drugi najčešči oblik je postterapijska hipotireoza, osobito nakon liječenja radioaktivnim jodom ili zbog operacije radi hipertireoze. Hipotireoza tijekom prekomjernog liječenja propiltiouracilom, metimazolom i jodidima obično se povlači s prestankom liječenja.

Većina bolesnika s ne-Hashimotovom gušom su eutireoidni ili imaju hipertireozu, no gušava hipotireoza može se javiti i kod endemske guše. Manjak joda smanjuje hormonogenezu u štitnjači, oslobađa se TSH, a štitnjača se povećava pod djelovanjem TSH te brzo utilizira jod pa nastaje guša. Ako je manjak joda vrlo izražen, bolesnik postaje hipotireoidan. Endemski kretenizam je najčešći uzrok kongenitalne hipotireoze u područjima s velikm deficitom joda i glavni uzrok duševne zaostalosti. Također rijetki nasljedni enzimski poremećaji mogu ometati sintezu hormona štitnjače i uzrokovati gušavu hipotireozu.

Sekundarna hipotireoza javlja se kod insuficijencije hipotalamo-hipofizne osovine zbog manjka lučenja TRH iz hipotalamusa ili zbog nelučenja TSH iz hipofize.

Simptomi i znakovi primarne hipotireoze su u početku teško prepoznatljivi. Lice je bezizražajno, glas promukao, govor je spor, javlja se zadebljanje i otok periorbitalnog tkiva, očni kapci su spušteni, nepodnošenje hladnoće je vrlo izraženo, kosa je rijetka, kruta i suha, a koža gruba, suha, ljuskava i zadebljana. Dobivanje na tjelesnoj težini je umjereno. Bolesnici su zaboravljivi te pokazuju i druge znakove intelektualnog popuštanja, uz postupnu promjenu ličnosti. Može se javiti psihoza (“miksedemsko ludilo”). Česta je karotenemija, osobito vidljiva na dlanovima i tabanima. Javlja se bradikardija, a srce može biti povećano. Također se može primjetiti pleuralni izljev ili ascites. Bolesnici obično pate od opstipacije (zatvor) koja može biti dugotrajna. Parestezije ruku i nogu su česte.

U žena s hipotireozom česte su menoragije za razliku od hipomenoreje u hipertireozi. Također je često prisutna i anemija.

Nadomjesno liječenje provodi se brojnim pripravcima hormona štitnjače (L-tiroksin, liotironin i dr.)

BOLESTI ŠTITNJAČE – Miksedemska koma

Miksedemska koma je po život opasna komplikacija hipotireoze. Za nju je karakteristična dugotrajna hipotireoza, koma i ekstremna hipotermija (temperatura 24 do 32,2°C), arefleksija, konvulzije, retencija CO2  i depresija respiracije.

Teška hipotermija može ostati neprepoznata u slučaju ako se ne upotrebljava termometar za mjerenje niske tjelesne temperature.

Brza dijagnoza, koja se temelji na kliničkoj procjeni, anamnezi i fizikalnom pregledu je nužna, jer je moguća nagla smrt.

Pogodovni čimbenici su:

  • izlaganje hladnoći;
  • infekcija;
  • trauma;
  • lijekovi koji izazivaju supresiju CNS-a.

Miksedemska koma liječi se velikom početnom dozom T4 ili T3, a zatim dozama održavanja. Kortikosteroidi se također primjenjuju jer se u početku ne može isključiti mogućnost centralne hipotireoze.

Bolesnika  ne treba zagrijavati prebrzo zbog opasnosti od pojave srčanih aritmija.

Potrebno je primjereno i brzo liječiti bolesti koje su dovele do kome, a obzirom da bolesnici s hipotireozom zadržavaju vodu, nadoknada tekućine mora biti vrlo oprezna.

Sve lijekove treba primjenjivati vrlo pažljivo jer se svi lijekovi metaboliziraju puno polaganije nego u zdravih osoba.

Tihi limfocitni tireoiditis

Tihi limfocitni tireoiditis je subakutna autoimuna bolest koja se najčešće javlja u žena u postpartalnom razdoblju i to u 5 do 10% postpartalnih žena.

Odlikuje se različitim stupnjem povećanja štitne žlijezde bez bolne osjetljivosti te fazom privremene hipertireoze od nekoliko tjedana nakon koje dolazi do hipotireoze zbog potrošenih rezerva hormona štitnjače, no obično se na koncu bolesnik oporavlja i postaje eutireozan.

Hipertireoidna faza može biti kratka ili ostati neopažena, no kod mnogih žena se dijagnoza postavlja kada postanu hipotireoidne, ponekad i trajno.

Obzirom da je tihi limfocitni tireoiditis bolest koja spontano prolazi i traje nekoliko mjeseci liječenje je konzervativno, npr. beta-blokator tijekom faze hipertireoze.

Antitireoidini lijekovi, kirurško liječenje i liječenje radioaktivnim jodom su kontraindicirani.

U prolaznoj fazi hipotireoze može biti potrebno nadomjesno liječenje hormonima štitne žlijezde. U većine se bolesnika funkcija štitnjače oporavlja, premda neki bolesnici ostaju trajno hipotireoidni te se zato funkcija štitnjače kontrolira za 6 do 12 mjeseci.

Tihi limfocitni tireoiditis će se gotovo uvijek javljati i nakon slijedećih trudnoća.

BOLESTI ŠTITNJAČE – Subakutni tireoiditis

Subakutni tireoiditis (granulomatozni tireoiditis ili tireoiditis orijaških stanica ili de Quervainov tireoiditis) je akutna upalna bolest štitne žlijezde vjerojatno uzrokovana virusom, a u anamnezi se često navodi virusna infekcija gornjeg respiracijskog trakta.

Klinička slika uključuje nagli nastup “grlobolje” (ustvari bol u vratu) s progresivnom osjetljivošću vrata i blago povišenom temperaturom (37,8° do 38,3° C). Bol na vratu seli se karakteristično s jedne na drugu stranu, ali može se zadržati i u jednom području te širiti u donju čeljust i uši. Pogoršava se gutanje ili okretanjem glave.

Hipertireoza je česta u ranoj fazi bolesti jer se hormoni oslobađaju iz razorenih folikula. Također se može javiti umor i prostracija kakva se ne vidi u drugih bolesti štitne žlijezde. Pri fizikalnom pregledu štitnjača je asimetrično povećana, čvrsta i bolno osjetljiva.

Subakutni tireoiditis obično spontano prolazi za nekoliko mjeseci. Povremeno se ponovno javlja, a može izazvati trajnu hipotireozu kod opsežne destrukcije folikula.

Liječenje se sastoji u primjeni visokih doza acetilsalicilne kiseline ili nesteroidnih antireumatika. U težim i dugotrajnim slučajevima preporučuje se primjena kortikosteroida.

Liječenje treba prekinuti kada se akumulacija radiojoda vrati na normalu ili kada postigne više vrijednosti.

BOLESTI ŠTITNJAČE – Hashimotov tireoiditis

Hashimotov tireoiditis (kronični limfocitni tireoiditis ili Hashimotova struma ili autoimuni tireoiditis) predstavlja kroničnu upalu štitne žlijezde s limfocitnom infiltracijom žlijezde koja je uzrokovana autoimunim čimbenicima te je jedan od najčešćih uzroka primarne hipotireoze.

Češći je u žena nego u muškaraca (8:1), a učestalost se povećava s dobi. Obiteljska anamneza bolesti štitne žlijezde je česta, a učestalost je veća u bolesnika s kromosomskim bolestima kao što su Turnerov, Downov ili Klinefelterov sindrom.

Bolesnici se žale na bezbolno povećanje štitne žlijezde i osjećaj pritiska u vratu. Pri pregledu se otkriva neosjetljiva guša koja može biti glatka ili čvorasta, tvrda i čvrsto elastična za razliku od konzistencije normalne štinjače. Pri prvom pregledu mnogi bolesnici imaju hipotireozu.

Istodobno mogu postojati i druge autoimune endokrine bolesti poput npr. Addisonove bolesti. Schmidtov sindrom je Addisonova bolest zajedno s hipotireozom zbog Hashimotova tireoiditisa.

Hashimotov tireoiditis zahtjeva doživotnu nadomjesnu terapiju hormonima štitnjače zbog smanjivanja guše i liječenja hipotireoze. Ponekad je hipotireoza prolazna.

Samopregled štitne žlijezde

Pet jednostavnih koraka za samopregled štitne žlijezde

Za samopregled štitne žlijezde potrebni su Vam čaša vode i ogledalo.

  1. Držite ogledalo u svojoj ruci i fokusirajte ga na donji dio vrata, u područje ispod Adamove jabučice.
  2. Lagano zabacite glavu prema natrag.
  3. Uzmite gutljaj iz čaše vode.
  4. Za vrijeme gutanja gledajte u svoj vrat i provjerite da li se u tom području pojavljuje kakva izbočina ili nabreknuće. Nemojte zamjeniti Adamovu jabučicu sa štitnom žlijezdom. Postupak možete ponoviti više puta.
  5. Ukoliko primjetite bilo kakvu izbočinu ili nabreknuće javite se svom liječniku.
štitnjača.start
 

Tumori štitne žlijezde

Benigni čvorovi štitne žlijezde javljaju se u 5 do 10% odraslih osoba, a jednu trećinu palpabilnih čvorova čine ciste štitne žlijezde. Dok od raka štitne žlijezde od 100.000 stanovnika godišnje oboli 9.

Sumnja da bolesnik ima rak štitne žlijezde je veća u slijedećim okolnostima:

  • dob – u mlađoj dobi je sklonost veća;
  • spol, ako je bolesnik muškarac – više žena ima rak štitne žlijezde (2:1), ali žene imaju češće bolesti štitne žlijezde (8:1), tako da u muškaraca čvor treba smatrati sumnjivijim;
  • solitarni čvor;
  • hladni čvor na scintigramu – vrući čvorovi su rijetko karcinomatozni;
  • anamneza zračenja glave, vrata ili prsnog koša, posebno u dojenačkoj dobi i djetinjstvu;
  • radiografski znaci diskretnih mrvičastih psamoznih kalcifikacija;
  • nagli ili tek nedavni porast čvora;
  • tvrda konzistencija čvora

Dobroćudni tumori štitne žlijezde

Adenomi štitne žlijezde su benigni tumori, obično u obliku čvora koji slučajno otkrije sam bolesnik ili liječnik. Karakterizira ih benigni tok s kliničkom slikom eutireoze te znatno rjeđe hipertireoze. Adenomi štitnjače su 3 do 4 puta češći u žena nego u muškaraca.

Adenomi štitnjače su malene formacije, iznimno veće od 3 do 4 cm u promjeru, a rijetko se istodobno nađu dva ili više adenoma. Ne rastu invazivno, ne prodiru u limfne i krvne žile i ne metastaziraju.

Razlikujemo 3 glavne skupine adenoma:

  • folikularni (embrionalni, fetalni, mikrofolikularni, makrofolikularni);
  • papilarni;
  • adenom građen od Hürthelovih stanica.

Mnogi smatraju da su papilarni adenom i i adenom Hürthelovih stanica karcinomi niskog stupnja malignosti.

Adenomi štitnjače rastu sporo i dugo, ne prave upadljive simptome, a adenom manji od 1 cm obično se ne može ni palpirati (napipati). Obično je bezbolan, čvrste elastične konzistencije, glatke površine, nije fiksiran prema koži niti prema podlozi, pomičan je kod gutanja, a limfni čvorovi nisu povećani. Vrlo rijetko pojava nagle boli i oslobađanje hormona štitne žlijezde u cirkulaciju uslijed hemoragije mogu imponirati kao subakutni tiroiditis. Proces se obično spontano smiri, no unutar tumora može zaostati cistična šupljina ili fibroza čvora.

Adenomi štitne žlijezde su uglavnom eutirotični, a klinička slika autonomnog toksičnog adenomna varira od simptoma vegetativne distonije i psihoneuroze do slike hipertireoze. Posebna pozornost mora se obratiti poremećajima ritma ili dekompenzaciji srca, čiji se pravi uzrok ne zna ako se previdi toksični adenom.

Prognoza benignih tumora štitne žlijezde je dobra, a smetnje koje stvaraju mogu se uspješno odkloniti.

Mirni netoksični čvorovi mogu se liječiti supresivnom terapijom hormonima štitnjače, ali rijetko potpuno nestanu. Dok je kod suspektnog citološkog nalaza indiciran kirurški zahvat.

Benigne cistične formacije treba isprazniti, a autonomne toksične adenome treba liječiti kirurškom enukleacijom ili s 131 I.

Zloćudni tumori štitne žlijezde

Papilarni rak štitne žlijezde

Papilarni rak štitne žlijezde je najčešći rak štitne žlijezde te čini oko 60 – 70% svih malignih neoplazmi štitne žlijezde. Žene 2 do 3 puta češće obolijevaju od muškaraca te je učestaliji u mlađih osoba, no mnogo je maligniji u starijih osoba. Češće obolijevaju bolesnici koji su bili izloženi zračenju, a širi se putem limfnog sustava.

Ovaj dobro diferencirani rak štitne žlijezde može biti ovisan o TSH te se može razviti i u guši kod Hashimotova tireoiditisa.

Inkapsulirane neoplazme manje od 1,5 cm koje su lokalizirane u jednom režnju štitnjače liječe se lobektomijom i isthmektomijom, premda neki stručnjaci preporučuju opsežniji kirurški zahvat.

Hormoni štitne žlijezde primjenjuju se u dozama koje suprimiraju lučenje TSH kako bi se smanjila mogućnost ponovnog rasta ili izazvala regresija svakog mikroskopskog ostatka papilarnog raka štitne žlijezde. Kirurško liječenje gotovo uvijek dovodi do izliječenja.

Neoplazme veće od 1,5 cm treba liječiti totalnom ili gotovo totalnom tireoidektomijom, a nakon postoperacijske radiojodne scintigrafije, ablacijom rezidualnog tkiva štitne žlijezde s odgovarajuće velikom dozom 131 I primjenjenog tek kada je bolesnik hipotireoidan.

Ponavljanje liječenja svakih 6 do 12 mjeseci može biti potrebno kako bi se postigla ablacija preostalog tkiva štitne žlijezde. Doze L-tiroksina potrebne za postizanje supresije lučenja TSH primjenjuju se u kasnijem liječenju, a serumsko određivanje tireoglobulina je korisno za dokazivanje recidiva ili trajne bolesti.

Folikularni rak štitne žlijezde

Folikularni rak štitne žlijezde čini oko 15% malignih neoplazmi štitne žlijezde, a češći je u starijih osoba i žena te u područjima endemske gušavosti. Maligniji je od papilarnog raka štitne žlijezde i širi se hematogeno stvarajući udaljene metastaze. Javlja se i u osoba koje su bile izložene zračenju.

Liječenje folikularnog raka štitne žlijezde zahtijeva gotovo totalnu tireoidektomiju s postoperacijskom radiojodnom ablacijom rezidualnog tkiva štitne žlijezde. Njegove metastaze su osjetljivije na radiojodno liječenje od metastaza papilarnog raka štitne žlijezde. Liječenje se nastavlja s L-tiroksinom u dozama potrebnim za postizanje supresije lučenja TSH uz kontrolu tireoglobulina u serumu.

Anaplastični rak štitne žlijezde

Anaplastični rak štitne žlijezde čini skoro 10% malignih neoplazmi štitne žlijezde, a češći je u starijih osoba i žena. Slabo je diferenciran i odlikuje se brzim rastom te bolnom osjetljivošću štitne žlijezde. Oko 80% bolesnika umire unutar jedne godine nakon postavljene dijagnoze.

Medularni rak štitne žlijezde

Medularni (solidni) rak štitne žlijezde može se javiti sporadično (obično unilateralno) ili kao familijarni (često bilateralno) naslijeđen po autosomno dominantnom tipu. Čini 5 do 10 % malignih neoplazmi štitne žlijezde. Patohistološki radi se o proliferaciji parafolikularnih stanica (C stanica) koje stvaraju prekomjernu količinu kalcitonina, hormona koji može sniziti serumski Ca i fosfate (PO 4 ).

Medularni rak štitne žlijezde se obično otkriva kao asimptomatski čvor štitnjače. Ovaj tumor je sastavni dio Sippleova sindroma koji se sastoji od medularnog raka štitne žlijezde, feokromocitoma i hiperparatireoze. Sve tri bolesti se ne nalaze uvijek u istog bolesnika. Feokromocitom je prisutan u 50 do 75%, a hiperparatireoza u 50% bolesnika.

Metastaze se šire limfnim sustavom u cervikalne i medijastinalne limfne čvorove, ali ponekad i u jetru, pluća i kosti. Dugogodišnje preživljenje je često u bolesnika s medularnim rakom štitnjače.

U liječenju je indicirana totalna tireoidektomija čak i u slučaju kad bilateralna bolest sigurno nije utvrđena. Također se radi i disekcija limfnih čvorova. Kod hiperparatireoze mogu se ukloniti hiperplastične ili adenomatozno promijenjene doštitne žlijezde.

 

facebook